Pismo podrške magazinu Vojna povijest stigla je i od suradnika magazinaTomislava Vodičke, koju možete u cjelosti pročitati u nastavku:
U posljednjih gotovo godinu i pol dana stalni sam suradnik magazina Vojna povijest i obzirom na medijsku hajku pokrenutu zbog naslovnice lipanjskog broja, želio bih ovim putem izraziti svoje mišljenje o procesu koji se iz moje osobne perspektive čini neutemeljenim, štoviše tendecioznim.
Nerijetko ćete naići na formulaciju kako upravo u povijesnim događajima možemo, dodao bih da čak možda i moramo, pronalaziti podlogu i pouke za sadašnjost i budućnost. Povijest nam, percipirana kao niz događaja koji se ciklički u većoj ili manjoj mjeri ponavljaju, služi da bismo shvatili u kojoj smo mjeri kao pojedinci ili nacije gajili određene vrijednost, ali i zablude i na koji način smo osjećali posljedice svojih uvjerenja. Ne kaže se uzalud da je povijest učiteljica života. U tome smislu, iznimka nije niti bi smjela biti vojna povijest u općenitome smislu. I ona, zbog svoje kompleksnosti, nudi višestruke uvide u vojno-povijesne događaje i nudi mogućnost višeslojnog interpretiranja zbivanja za koje imamo više ili manje materijalnih ostataka i izvora. Dakako, u svakoj je interpretaciji nužno zadržati objektivna mjerila i na njima temeljiti teze, interpretacije istih i zaključke. Jer baš kao i u stvarnome životu, i u vojnoj povijesti postoje povijesnim zbivanjima uvjetovani pozitivci, ali i negativci. Nesumnjivo i neizbježno, želimo li zadržati objektivan i sveobuhvatan pristup, u cijelom interpretativnom procesu i jedni i drugi, i pozitivci i negativci, zaslužuju biti analizirani i podvrgnuti sudu povjesničara. Samo na taj način možemo dobiti ili makar pokušati dobiti cjelovitu sliku i perspektivu nekog turbulentnog razdoblja i povijesnog konteksta. U ovome slučaju to je bio segment Drugog svjetskog rata na ovim prostorima i to onaj segment koji je umnogome obilježio hrvatsku povijest i dobrim dijelom bacio nezasluženu ljagu na cjelokupan hrvatski narod.
U tome smislu, kod lipanjskog se broja desio jedan ogroman, teško popravljivi propust. Taj se propust ne dotiče niti forme (naslovnica) niti sadržaja (članak o ustrojstvu Ustaške vojnice) samoga broja. Propust se dotiče, prije svega i ponajviše, aljkavosti i nedosljednosti novinara, kao i javnosti koja se „upecala“ na površnu „interpretaciju“ još uvijek, očigledno, osjetljive teme. I to posve bezrazložno. Naime, dok se možda i mogu složiti s tvrdnjom da naslovnica izaziva određene prijepore (iako je u kontekstu svakodnevnih postulata modernog novinarstva čak i bespredmetno o tome razgovarati), činjenica da je cijeli magazin ocijenjen kao sredstvo veličanja totalitarnih režima za mene je neprihvatljiva. Ne samo zbog osobnog stava da ne bih mogao uopće surađivati sa takvom vrstom magazina i uredništva koje bi veličalo ustaštvo ili bilo koji drugi oblik totalitarizma, već i zbog činjenice da po višestrukom čitanju spornoga članka u njemu ne nalazim ničega što bi bilo sporno ili služilo veličanju ustaštva, koje je odavno u cjelokupnoj stručnoj literaturi dobilo zasluženo mjesto i o čijoj je reviziji uopće bespredmetno raspravljati.
U cijeloj ovoj hajci za mene je osobno neshvatljivo da nitko od dežurnih kritičara nije pročitao članak i citirao što je sporno, s čime se ne slaže i što vidi tendencioznim u samome tekstu kolege Obhođaša. Tehnički precizna analiza ustrojstva vojnice, vjerujem, ne može biti sporna i ne može služiti kao oruđe promicanja ustaškog režima. Takvim bismo pristupom mogli eliminirati od bilo kakve analize sve poražene vojske u svim ratovima koji su se odigrali u ljudskoj povijesti. Ili, da ne pretjerujem, makar većinu onih koje percipiramo, na ovaj ili onaj način, kao zločinačke.
U svim zbivanjima u posljednjih dva tjedna najspornijim vidim to što je, po tko zna koji put, temeljem forme - i to na prvu loptu - osuđen cjelokupan sadržaj. Uzgred, možda bih mogao spornim proglasiti to što o interpretaciji i analizi povijesnih zbivanja opet više znaju nepovjesničari od povjesničara, no time bih zasigurno uvrijedio svačije pravo na slobodu govora i izražavanja. Na isti, perfidan način na koji je to učinjeno od strane određenog dijela javnosti prema čitavom magazinu, uredništvu i suradnicima u Vojnoj povijesti.
>>'Reakcija ministarstva zapravo je napad na povijesnu znanost'
>>'Problem se ne rješava zabranom i guranjem pod tepih'
